Plesni studio za djecu vodim u Zadru pet godina. Radim s djevojčicama i dječacima od pet do četrnaest godina, a dvorana je bila obična prostorija s bijelim zidovima. Djeca su gledala mene i pokušavala oponašati pokrete, ali nisu vidjela sebe. Prošle jeseni roditelji su organizirali prikupljanje novca i konačno su velika ogledala stigla na cijeli prednji zid.
Montažu je radio staklar koji inače oprema teretane. Postavio je šest ploča visine dva metra, bez okvira i s brušenim rubovima, pričvršćene na posebnu podlogu da se ne mogu razbiti u komade. Rekao je da su za dječji prostor jedino prihvatljiva sigurnosna ogledala s folijom na stražnjoj strani.
Ukupni trošak bio je 2 400 Eur. Roditelji su skupili 1 800 Eur kroz dva humanitarna nastupa, a ostatak sam platila iz prihoda studija. Cijela montaža trajala je jedan dan, a djeca su sljedećeg jutra dotrčala vidjeti kako izgledaju nova ogledala u dvorani.
Prvi sat bio je smiješan. Nitko nije gledao mene, svi su gledali sebe, plazili jezike i radili grimase. Trebalo je tjedan dana da se naviknu. Onda se dogodilo ono zbog čega su nam ogledala i trebala, jer su djeca počela sama ispravljati položaj ruku i nogu.
Najveći napredak vidjela sam kod mlađih. Petogodišnjakinje nisu razumjele kad sam im govorila da podignu lakat, ali kad su se vidjele, odmah su shvatile. Starije djevojčice počele su vježbati koreografije same u pauzama, jer su ogledala postala njihov učitelj kad ja nisam gledala.
Postoji i druga strana. Jedna djevojčica od dvanaest godina isprva se nije htjela gledati. Stajala je u zadnjem redu i izbjegavala svoj odraz. Razgovarala sam s njezinom mamom i dogovorile smo se da je ne tjeram. Nakon dva mjeseca sama je stala u prvi red, jer su joj ogledala postala saveznik, a ne sudac.
Na božićnoj priredbi djeca su izvela najčišću koreografiju otkako studio postoji. Roditelji su to primijetili i nekoliko ih je reklo da se vidi razlika. Za mene su zidna ogledala bila najbolja investicija u pet godina, jer su djecu naučila gledati sebe s pažnjom, a ne sa strahom.